Vožnja Slavonijom i naseljima čuvene Zlatne doline podno Krndije izaziva izvjesnu tugu. Slavonija je danas pusta i siromašna i teško je ne gajiti empatiju prema jednostavnim kućicama arhetipskog oblika koje mahom ostaju nedovršene, bez fasade, pokazujući ogoljenu konstrukciju od opeke i betonskih serklaža. I sam grad Kutjevo ne pruža bitno drugačiju sliku. Tek par kuća sadrži elemente rudimentarnog historicističkog arhitektonskog jezika koji je teško smjestiti u vremenu, nešto veće mjerilo unosi pokoja višestambena zgrada izgrađena u doba socijalizma, a javne zgrade – škola i sportska dvorana, vatrogasni dom i zgrada gradske uprave – raštrkane su i ne čine cjelinu. Urbaniteta ovdje nema; nema trga, nema korza, nema pravog parka. Apsolutni akcent mjesta je nekadašnji samostan, kasnije Dvorac Turković, lijepi barokni kompleks s crkvom i perivojem.

Vrlo je teško pravocrtno preračunati ekonomske resurse u potencijal za razvoj izgrađenog okoliša, no ipak se stječe dojam da u Kutjevu postoji bitna disproporcija između koncentracije jednog vinskog giganta, barem četiri vodeća hrvatska privatna vinara te još nekoliko zanimljivih boutique-vinarija i depresivnog ambijenta Kutjeva. Ta disproporcija bitno je promijenjena izgradnjom Vinarije u Kutjevu koju su projektirali Dva Arhitekta na lokaciji uz glavnu ulicu, u neposrednoj blizini Dvorca Turković. Arhitekti su se suočili s pitanjem: kako tipologiju koja je u osnovi ordinarni proizvodni hangar učiniti prikladnom za izuzetno eksponirano mjesto?